Kako sam socijalizirala mačka Ramba i pridobila njegovo povjerenje

Kada god pišem o Rambu, ljudi me jako često pitaju kako sam ga uspjela socijalizirati te kako da socijaliziraju mačku koju su sami spasili s ulice. Zato sam odlučila napisati ovaj tekst temeljen isključivo na vlastitom iskustvu s Rambom, ali i radom s mnogim drugim mačkama s ulice. Kako bi proces socijalizacije bio razumljiviji ispričati ću vam Rambovu priču od samog početka. Ono što je meni zanimljivo u cijelom tom procesu jest da se i mi sami možemo pronaći u njihovim pričama i povezati nekada njihova iskustva i traume s našima. A prije toga nešto općenito o mačkama.

SOCIJALIZACIJA MAČAKA OPĆENITO

Prije svega moram istaknuti da isključivo dijelim vlastito iskustvo u radu s mnogim mačkama koje sam uzela s ulice. Najprije treba razumijeti da nisu sve mačke jednake i da ono što mi primjenimo i uspije s jednom ili više mačaka ne znači da će nužno uspjeti s drugima. 

Kada lovimo mačke za sterilizacije/kastracije jako često naletimo na " divlje" mačke koje jedino možete uloviti pomoću lovke. To su mačke koje su se rodile i odrasle vani i tu ne možete ništa, a i ne trebate. Zatvoriti takve mačke u kuću i forsirati kontakt je mučenje i nema smisla, no mislim da svaka razumna osoba tako nešto neće niti pokušavati. Ali, događalo se na primjer da ulovimo " divlje" mame mačke i mačiće. Što onda ? Ako su mačići dovoljno odrasli da mogu bez mame, mamu mačku  bih nakon oporavka vratila na njezinu lokaciju i dalje brinula o njoj tako da ju hranim i obilazim, a mačiće bih pokušala socijalizirati. Iz osobnog iskustva uvijek bi se, posebice manji mačići uspješno socijalizirali i ostavila bih ih kako bi im pronašla adekvatan dom da ne odrastaju na ulici. Ali, nekada je bilo iznimki - onih koji su po prirodi plahi i nikada se nisu navikli na dodir, ali bi odlično prihvatili boravak unutra i druge mačke.  Takve smo zadržali kod sebe jer su ostali neudomljivi kao takvi, ali su divni. Ne radi se o agresivnim mačkama, već samo plahima. Neke od njih kao naša Luna voli boravak u kući s izlascima van,  pa smo joj omogućili takav život jer u kući nije bila sretna.

Važno je osjetiti što mački individualno odgovara kako ne bi živjela frustrirano.

Kada su u pitanju bili odrasli divlji mačići ne bih forsirala socijalizaciju, već nastavila brinuti o njima na njihovim hranilištima. Važno je biti realan i shvatiti da ne možemo i ne trebamo sve mačke pripitomiti i " spasiti". Kada se mačke nalaze na sigurnoj lokaciji / hranilištu i takve su prirode, sasvim je dovoljno ostavljati im vodu, hranu i složiti im kućice kako bi se imale gdje skloniti kada je hladno. Ukoliko bi takvim mačkama nekada zatrebala veterinarska pomoć, opet bi ih ulovila pomoću lovke i odvezla veterinaru gdje je jedina solucija da se sediraju kako bi im se pomoglo.

Na ulici često završe mačke koje vlasnici napuste i onda različito odreagiraju. Neke bi nam odmah došle u susret, dok su se neke panično skrivale kada dođemo, ali bih im vidjela u pogledu strah od nepoznatog i znala da će biti u redu kada osjete toplinu i sigurnost. Uglavnom, sve mačke o kojima skrbimo su bile takve sudbine. Kako ima zagovornika da sve mačke radi sigurnosti trebaju biti kućne, tako imamo i zagovornike ideje da su sve mačke nesretne u kući i trebaju boraviti vani.  Osobno, ne sviđa mi se niti jedan od takvih krajnjih stavova jer smatram da nije realan s obzirom da ( opet ponavljam ) nije svaka mačka jednaka. 

Osobno, prefeiram da je životinja kućna iz više razloga, ali - nikada ju neću forsirati na nešto što ne želi i da je nesretna.

Kada uzmemo životinju s ulice mi ju automatski stavljamo unutra - prvo izoliramo od svih dok se ne pregleda kod veterinara, ako je potrebno liječi, a zatim cijepi protiv zaraznih bolesti, očisti od unutarnji i vanjskih parazita. U tom periodu pratimo ponašanje životinje. Većina odlično prihvate život u kući i ne traže vani. No bilo je situacija gdje bi počele protestirati tako da mokre izvan toaleta ili na druge načine protestiraju, a na kraju jednostavno osjetiš da nisu sretni unutra. Takvim mačkama omogućili smo izlazak na dvorište nakon socijalizacije i postepenog učenja na vanjski svijet.  

Što se tiče obavljanja nužde izvan toaleta važno je napomenuti da to često rade ukoliko postoji i zdravstveni problem - upale mokraćnih puteva, struviti u mokraći i mnogi drugi. Mačke će vam često tako dati do znanja da ih nešto muči.

SUSRET S RAMBOM

Ako pričamo o Rambu, radi se o mačku koji je očito nekada imao obitelj odnosno kontakt s ljudima pa se ne radi o „ divljem“ mačku s ulice koji ne zna za ljudski dodir. Rambo je ostavljen u našoj ulici 2017. i svima je trčao u susret željan pažnje i maženja. Kada sam ga prvi put vidjela mislila sam da je nečiji mačak iz kvarta jer je došao iz jednog dvorišta, no par dana kasnije susjeda mi je dojavila da se kod njezine kuće nalazi bolestan mačak koji ima proljev i prehlađen je. Puštala ga je u predvorje zgrade da se grije, no susjedi nisu bili oduševljeni pa bi ga otjerali van. Odlučila sam otići tu večer po njega, ali kada sam došla nigdje ga nije bilo. Susjeda i ja smo kružile po naselju dugo i dozivale ga, ali nije se pojavljivao. Imala sam loš osjećaj da ga je netko odvezao dalje, a kasnije se ispostavilo da je tako zaista bilo. Saznali smo da ga je jedan susjed spremio u kutiju i odvukao, kako je rekao susjedima „ tamo gdje ima mačaka“. Nije nikako htio reći gdje, ali po nekoj logici smatrala sam da nije sigurno vozio predaleko, već ga je ostavio u nekom bližem radijusu, čisto dovoljno daleko da se ne zna vratiti k njemu.

Ne mogu zamisliti koliko mu je bilo teško i traumatično, da nakon što ga napuste njegovi ljudi, opet ga netko i to bolesnog odveze na drugu nepoznatu lokaciju  usred zime. Tražila sam ga danima, a ti dani pretvarali su se u mjesece. Obilazila sam redovno sve poznate lokacije gdje se okupljaju i hrane mačke, no nije mu bilo traga. I onda, jedan dan, šest mjeseci poslije, dobila sam osjećaj da moram u šetnju jednostavno. Učila sam tada za nekakve ispite i bila pod pritiskom, a mučilo me i to s Rambom. Spremila sam se i krenula i odlučila usput snimiti mačke na jednoj lokaciji za sterilizacije te ih usput nahraniti. Bio je to točno 05.03.2018. kada je bila nekakva snježna oluja, ali osjećaj da moram i trebam ići bio je jači od svega.

Kada sam došla na tu lokaciju kroz snijeg je hodao jedan tigrasti mačak i odmah sam ga fotografirala. Ono što mi je bilo čudno da ne bježi ( jer su ondje bile isključivo divlje mačke ), već je zastao, okrenuo se i tužno me pogledao. Jedva je hodao kroz taj snijeg, a oči su mu od prehlade bile zatvorene toliko da sam mislila prvo da je slijep. Kada sam mu prišla bliže, vidjela to uho ( gornji rez na jednom uhu koji je imao oduvijek, a drugi je oznaka nakon kastracije ) i kada je zamjaukao, znala sam da je to on.

Nisam imala transporter i došla sam pješke, a nitko mi se nije javljao na telefon ili mogao doći s transporterom . Ostavila sam mu hrane i pomislila u sebi: „ Molim te ostani tu !“. Nisam imala drugog izbora, osim vjere da hoće i rizika da trčim kući po transporter. Kada sam se vratila, on je bio ondje, kao da je znao sve i razumio. Sjedio je mirno na jednom starom uredskom stolcu.

 

PROCES SOCIJALIZACIJE

Kada je Rambo konačno došao kod mene bio je vrlo depresivan i uglavnom je gledao u pod. Ali to mi nije bilo toliko neobično i mislila sam  kako će se brzo oporaviti. 

Rambo je prihvatio sve moje mačke u stanu i nije bilo agresije jer je smatrao da je on došao na njihov teritorij pa se tu osjetilo nekakvo poštovanje s njegove strane prema njima.  No kada sam donijela drugu macu s ulice on je to smatrao sada da je stranac došao na njegov teritorij i odjednom se zaletio na nju, uhvatio zubima svom snagom i krenuo ju „ klati“ –  ne mogu se nažalost blaže izraziti. Kada sam ga pokušala razdvojiti napao je i mene te mi se  objesio za ruku i zario zube svom snagom.

Toliko mačaka je prošlo kroz moje ruke i dom, pa i one divlje i mislila sam da sam dovoljno vidjela, pa me je ovo šokiralo.Okidač su mu bile nove mačke, a zatim sam uočila i drugi – kada se moje mačke krenu igrati i loviti, on bi ustao sav u strahu i nakostriješio se kao da je ulična borba u tijeku i napasti će ga pa se mora braniti. 

Shvatila sam da su ga na ulici  tukle ulične mačke jer je bio na njihovom terenu i zato se tako naučio postaviti i reagirati.  Shvatila sam da se on samo boji i nema povjerenja u ljude, a niti mačke.  I da je to ono na čemu moramo raditi – POVJERENJE.

Rješenje nisam vidjela u izolaciji ili kažnjavanju, već samo u ljubavi i toplini jer je to ono što je njemu trebalo. Kako sam uspjela s vremenom pridobiti Rambovo povjerenje ? Počela sam pratiti njegovo ponašanje i prepoznati kada ga uhvati „ bijesna minuta“ ( tako sam to zvala ), a to ste mogli očiti jer skupi nekako ljuto oči i krene repom posebno mahati. Umjesto da paničarim, grdim ga ili zatvaram u sobu, uzela bih njegovu omiljenu pašteticu.

U tom momentu on bi zaboravio na prvotnu namjeru i samo bi se fokusirao na hranu. Dok bi jeo, ja bih ga zmazila i grlila i tako bi on sve zaboravio što je naumio. Nakon toga kao da bi imao nekakav osmjeh na licu i zavladao bi mir. :) 

I tako, svaki dan isto, i nakon nekakvih šest mjeseci, Rambo mi je prvi put došao sam u krilo. Stisnuo se snažno uz mene, ali još se osjetio blagi „ grč“ u stilu: „ Želim se maziti i biti voljen, ali još ti ne vjerujem dovoljno !“  To je bila upravo ova fotografija. :)

Nakon otprilike dvije godine Rambo je prestao u potpunosti napadati druge mačke. Jedan dan se samo ušetao u sobu među njih troje koji su bili privremeno do udomljena kod mene i samo je mirno legao pored svih. :)

I tako je Rambo postao " drugi " mačak, onaj koji više ne gleda u pod, već ponosno gore i koji nam vjeruje.

UČENJE NA POVODAC I ŠETNJE IZVAN KUĆE

Naglasila bih da je prije svega važno da smo mi opušteni i smireni jer životinje se prilagode našoj energiji. Ako smo mi uzrujani i pokazujemo nesigurnost i strah onda će se i oni tako ponašati. 

Kada govorimo o povodcu važno je biti prije svega oprezan jer neke mačke ga ne vole ili se boje izlaska u vanjski svijet. Ljudi često vide neki video mačke koja ga je odlično prihvatila pa pomisle kako će i njihova uživati u šetnjama vani. Ukoliko primjetite da se vaša mačka ne osjeća ugodno ili ne želi izaći izvan stana, nemojte ju forsirati. Ukoliko mačka i prihvati povodac, budite oprezni u početku dok se ne opusti i ne upozna teritorij da se ne uplaši nekog zvuka ili osoba naglo pa vam se otme iz ruku i pobjegne. Ovo pričam također iz vlastitog iskustva s nekim mačkama koje bi bile oduševljene izlaskom vani i sve je išlo super dok nisu u daljini čule zvuk motora ili nešto što ih je uplašilo pa bi se počele otimati i jedva bi ih smirila. 

S obzirom na Rambovu narav i strahove, znala sam da će biti izazovno, ali htjela sam mu priuštiti izlazak u dvorište barem na povodcu pošto je pokazivao interes za vanjskim svijetom koji mu je nedostajao. U počecima je to izgledalo tako da sam nosila sa sobom transporter i u drugoj ruci vodila njega. Zašto ?

Događale su se situacije gdje bi Rambo osjetio miris drugih mačaka vani ili u travi po kojoj bi se valjao i odjednom dobio one „ bijesne minute“ i počeo se otimati iz povodca. Ako bi ga pokušala zadržati i smiriti on bi me izgrizao i izgrebao, posebice ako vidi neku vanjsku mačku. Onda sam imala taktiku da otvorim transporter, a on uđe unutra i onda promatra sve smireno iz njega.

Ovako smo radili dobrih godinu dana dok se nije opustio pa su šetnje postajale sve dulje te izvan dvorišta, a zatim smo radili na tome da priđe dvorišnim mačkama.  U par navrata me mudrac naravno pokušao nadmudriti i prolazi kao mirno, a onda spremi zalet - ja u tom momentu bez panike samo lagano povodcem trznem na drugu stranu i kažem: " Ne, Rambo." I nastavimo dalje kao da se nije ništa dogodilo loše i strašno.

Zatim - slastica.  Kao i ranije gore kako sam navela jer ga to smiri. I tako, svaki put ista praksa dok nismo došli do toga da prolazi pokraj dvorišnih mačaka bez potrebe da odreagira. : )

 

VOŽNJA AUTOM I PUTOVANJA

Mačke ne moraju nužno imati nekakve traume da bi se bojale vožnje autom i odreagirale tako da se pomokre ili obave veliku nuždu. Srela sam se s ljudima koji bi od toga radili veliku dramu i analizirali što je. Ništa posebno - većini mačaka vožnja jednostavno nije ugodna i to je tako i u redu, ali preživjeti će one nužne vožnje ako idete veterinaru i slično. Ali takve mačke osobno ne bih nikada forsirala da idu s nama na putovanje. 

S druge strane neke mačke odlično podnose vožnju kao na primjer naš Momo. Vozio se s nama do veterinara ili Malog Lošinja, njemu je super i uglavnom prespava čitav put. 

Rambo se bojao vožnje autom jer ga je to vjerojatno asociralo na događaje gdje ga se sprema i odvozi negdje. Odlasci veterinaru su bili nužni i jedino tada bi se vozio kada mora, a to bi završilo tako da se okreće po čitavom transporteru i obavi malu i veliku nuždu.

Kako smo uspjeli doći do toga da Rambo putuje s nama ?

Nismo zaista radili ništa posebno i forsirali ga na nešto. Mislim da je ovdje vrijeme odradilo svoje i njegovo povjerenje prema nama jer je shvatio da, nakon svakog odlaska negdje, on se vrati kući - na sigurno, te da nismo oni koji će ga negdje ostaviti.

Svaki put kada bi se vratili kući mala sam osjećaj da misli: „ Ok, nisu me ostavili. Vratio sam se kući.“ jer bi vas tako pogledao i nekako veselo istrčao i počeo trčati po stanu. 

Kako smo se odlučili na put s njim ? 

Spontano - osjećaj da je spreman i kompletno opušten. To se dogodilo nakon tri provedene godine s nama. Rekla bih da je tek tada doživio kompletno opuštanje i vjeru u nas.  Kako je loše podnosio da ostane sam, a ja odem ( iako ih moja mama obilazi ako me nema ) mislila sam da će bolje podnijeti put sa mnom. U proljeće 2021. išli smo na Rab i poveli njega i Lisu, čisto da ima društvo druge opuštene mačke da djeluje na njega pozitivno. 

Zaista, put je protekao dobro, a dolazak u stan na Rabu još bolje. Mislili smo da bude u početku u strahu, a Rambo nikada veseliji. Opet kao da ste mogli pročitati na njegovom licu  nešto poput: " Toliko smo se dugo vozili i sada sam tu ? Opet sam na sigurnom." Znala sam, nakon ovog putovanja, to je to. Moći ćemo uvijek svuda putovati jer konačno  nam vjeruje u potpunosti. 

Godinu kasnije vratili smo se na Rab i odvažili ga izvesti na povodcu na plažu ispred stana, a zatim je s nama pošao na nekoliko izleta. Jedan od izleta bio je odlazak na planinu Kamenjak. Išli smo do vrha autom i trebalo nam je 15-20 minuta do gore, a gore se možete prošetati i uživati u pogledu na otoke Kvarnera i Velebit.  Na fotografiji je Rambo na vrhu planine dok gledamo Velebit.

Posjetili smo i Rajsku plažu gdje je Rambo prošetao bezbrižno po plaži. Moram napomenuti također da smo išli kada nije sezona, u svibnju jer inače ne bi bilo moguće da Rambo bude ovako opušten da je bilo ljudi na plaži. :) A i mi sami volimo mir i da nije gužva.

Ključ svakog odnosa - POVJERENJE. Tako je i u radu sa životinjama. A to je nešto što osjetite ili ne. I samo tada možete biti opušteni i prepušteni.

Ja sam tada jednostavno znala da ga smijem odvesti na vrh planine i da se neće otimati i bojati. I tako je i bilo- smireno je s nama proveo gore sat vremena i sve promatrao u čudu.

Da ste me pitali dvije-tri godine prije ili rekli da će se ovako nešto dogoditi, rekla bih - nema šanse! 

Ali, čini se strpljenje, povjerenje i ljubav doista čine čuda ! :)

I kada vas ljudi pitaju: " Kako ste vi uspjeli to postići ?" obično očekuju niz smjernica i pravila kojih smo se držali ili koristili nekakvu dresuru. Ali apsolutno ništa od toga.

Jednostavno samo ljubav, razumijevanje, podrška , strpljenje i vrijeme. Dajte im vremena koliko god treba.

Napominjem da je ovo naše iskustvo i iskustvo jedne mačke, Ramba. Budite oprezni za svojim životinjama ukoliko ih vodite na povodcu ili putovanje. 

Polako, smireno, strpljivo i ljubazno. :)

Vaši,

 

 

 

Sva autorska prava na ( tekstove i fotografije ) pripadaju autoru te je strogo zabranjeno svako njihovo korištenje bez prethodnog upita. Svako bespravno korištenje ( tekstova, fotografija ), bilo u privatne ili komercijalne svrhe, je kažnjivo.